Конституционная жалоба:Нарушение прав, предусмотренных ст. 20, 32, 33 и 35 Конституции, ст. 6 и 7 Европейской конвенции

Za tačnost podataka unijetih u Registar stvarnih vlasnika odgovorni su subjekti iz stava 3 ovog člana i stvarni vlasnici tih subjekata. Način provjere podataka iz Registra stvarnih vlasnika propisuje Ministarstvo. V OSNOVANOST USTAVNE ŽALBE 9. Pozivajući se na odredbe čl. 20, 32, 33 i 35 Ustava Crne Gore i čl. 6 i 7 Evropske konvencije, podnosioci ustavne žalbe se žale na povredu prava na pravično suđenje, u suštini smatrajući da su sudovi prilikom donošenja osporavanih rješenja u ovom prekršajnom postupku proizvoljno primijenili relevantne procesno-pravne odredbe i da su predmetne odluke proizvoljne. 10. Stoga će Ustavni sud predmetnu ustavnu žalbu razmatrati sa aspekta moguće povrede prava na pravično suđenje iz člana 32 Ustava Crne Gore i analogno tome člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te primjene principa iz člana 35 Ustava Crne Gore. VI PRAVO NA PRAVIČNO SUĐENJE Opšta načela 11. Ustavni sud je u svojoj dosadašnjoj praksi, slijedeći stavove Evropskog suda za ljudska prava u Strazburu, ustanovio niz načela (ili uslova) koji moraju biti ispunjena da bi se određeni sudski postupak, posmatran u cjelini, mogao cijeniti pravičnim. Ustavni sud podsjeća da se "pravičnost" u smislu člana 32 Ustava i člana 6 Konvencije, ne smiju tumačiti kao "materijalna", jer je priroda pravičnosti isključivo "procesna". 12. Ustavni sud konzistentno ukazuje da nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Takođe, Ustavni sud nije nadležan da kao sud ”četvrte instance” ponovo ispituje iste žalbene navode, koji su u cjelosti razmotreni u postupcima pred redovnim sudovima. U okviru nadležnosti po ustavnoj žalbi, Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupcima pred redovnim sudovima, odnosno ispituje da li je tokom postupka pred nadležnim sudovima počinjena takva povreda, koja postupak kao cjelinu čini nepravičnim za podnosioca. 13. Nadalje, Ustavni sud ističe, da član 6 stav 1 Konvencije obavezuje sudove, između ostalog, da obrazlože svoje presude, ali ova obaveza ne može biti shvaćena kao obaveza da se u presudi iznesu svi detalji i daju odgovori na sva postavljena pitanja i iznesu argumenti. Pravo na obrazloženu odluku ima korijen u jednom opštijem načelu koje Konvencija sadrži, a to je načelo koje štiti pojedinca od proizvoljnosti. Odluka domaćih sudova treba da sadrži razloge koji su dovoljni da odgovore na suštinske aspekte činjenične i pravne - supstancijalne ili proceduralne - argumentacije stranaka u sporu. Dakle, domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi sa tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali istovremeno imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge, na kojima su tu odluku zasnovali. Da bi se utvrđenje činjenica i ocjena dokaza od strane redovnih sudova moglo smatrati proizvoljnim na način da utiče na pravičnost konkretnog postupka, pogrešni zaključci tih sudova o odlučnim činjenicama trebali bi biti toliko očigledni da se mogu okarakterizirati kao nesumnjiva greška (manifest error) - drugim riječima, takva greška koju niti jedan razuman sud ne bi nikada mogao učiniti. 14. Osim navedenog, Ustavni sud podsjeća da značenje prava na "dobro pravosuđe" i pošteno suđenje u demokratskom društvu nužno uključuje jednakost sredstava stranaka u postupku ("jednakost oružja"), to jest obavezu suda da svakoj strani u postupku da mogućnost iznošenja svojih razloga o uslovima koji je ne stavljaju u položaj očigledne neravnopravnosti u odnosu na protivnu stranu. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, jedan od aspekata prava na pošteno (pravično) suđenje je i pravo na procesnu ravnopravnost (equality of arms - "jednakost oružja"), koje je sadržajno blisko načelu saslušanja stranaka u domaćem pravu. Prema tom načelu, svaka od stranaka treba imati "razumnu mogućnost da u postupku brani svoja prava pod uslovima koji je ne stavljaju u bitno nepovoljniji položaj u odnosu na njenog protivnika". Iz prava na jednakost oružja izvode se i pojedina prava u odnosu na izbor i izvođenje dokaza. U ustavnosudskom postupku, Ustavni sud ne ispituje odluku suda o izvođenju ili neizvođenju određenih dokaznih prijedloga, već s ustavnopravnog aspekta ispituje primjerenost obrazloženja odluke, odnosno da li je sud iznio razloge na kojima temelji i kojima opravdava svoju ocjenu o prihvatanju ili neprihvatanju određenih dokaznih prijedloga. Primjena opštih načela na konkretan slučaj 15. Podnosioci tvrde, da ne postoji objektivni identitet između zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i izreke osporenog rješenja u pogledu činjeničnog opisa prekršaja, što predstavlja bitnu povredu odredaba Zakona o prekršajima, kao i da je odluka suda zasnovana na pravno nevaljanim dokazima, tj. zapisniku o izvršenom nadzoru koji se nije mogao upotrijebiti kao dokaz u prekršajnom postuku, jer ga je potpisalo lice koje nije bilo ovlašćeno, a da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje i ocjena dokaza a primjena materijalnog prava je takođe bila pogrešna. 16. Naime, u rješenju Suda za prekršaje u Budvi – Odjeljenje u Ulcinju je u potpunosti opisan proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenje zaključka o dokazanosti da su podnosioci izvršili prekršaj koji im je stavljen na teret i da su odgovorni za njegovo izvršenje. Sud za prekršaje u Budvi – Odjeljenje u Ulcinju je dao logično i uvjerljivo obrazloženje, imajući u vidu sadržinu izvedenih dokaza koje je taj sud pravilno ocijenio, što je Viši sud za prekršaje Crne Gore prihvatio. Dakle, bitne činjenice Sud za prekršaje u Budvi – Odjeljenje u Ulcinju je utvrdio iz dokaza – iskaza svjedokinje (inspektorke R.N.), zapisnika o izvršenom inspekcijskom nadzoru od 10. marta 2022. godine (sačinjen na osnovu neposrednog zapažanja i uvida ovlašćenog inspektora), te odbrane okrivljenih i navoda braniteljke okrivljenih. 17. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra, da su sudovi dali obrazloženje zašto nijesu prihvatljive tvrdnje podnosilaca da ne postoji objektivni identitet između zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka i izreke osporenog rješenja u pogledu činjeničnog opisa prekršaja. Ovo iz razloga što prvostepeni sud u izreci pobijanog rješenja, tj. činjeničnom opisu prekršaja koji se okrivljenima stavlja na teret nije izmijenio objektivni identitet prekršajnog naloga niti je prekoračio granice svojih ovlašćenja. Ustavni sud smatra, da nijesu u pogledu tvrdnji podnosilaca ustavne žalbe ustavnopravno prihvatljive tvrdnje da su u konkretnom slučaju povrijeđeni materijalno pravni propisi o prekršajima. 18. Nadalje, predmet ocjene od strane suda, bili su i navodi žalbe podnosilaca da okrivljeno pravno lice ima samo jednog zaposlenog kao izvršnog direktora koje je u isto vrijeme jedini vlasnik i jedini osnivač društva, te apsolutno ne može ni biti upitno koje lice bi u pravnom licu bilo zaduženo za poslove otkrivanja i sprječavanja pranja novca i finansiranja terorizma, jer je jasno da je u konkretnom slučaju to mogla biti samo Oxana Robski. Ovo iz razloga što su okrivljeni, shodno odredbi člana 43 stav 5 Zakona o sprječavanju pranja novca i finansiranja terorizma bili i u obavezi da obavijeste Finansijsku obavještajnu jedinicu koja vrši poslove otkrivanja i sprječavanja pranja novca i finansiranja terorizma, tj. decidno navedu da li to vrši direktor ili neko drugo lice. 19. Po ocjeni Ustavnog suda, podnosioci ustavne žalbe, nezadovoljni osuđujućom odlukom, ponavljajući žalbene navode i navode koje su isticali u prethodnom postupku, a koje su detaljno i sveobuhvatno cijenili sudovi u svojim odlukama, od Ustavnog suda u suštini zahtijevu da postupa kao instancioni sud „trećeg stepena“ i još jednom preispita pravilnost osporavanih rješenja, osporavajući njihovu zakonitost. 20. U tom pravcu, Ustavni sud ukazuje da se ustavna žalba ne može smatrati pravnim sredstvom kojim se ispituje zakonitost odluka redovnih sudova, te se stoga navodi ustavne žalbe moraju zasnivati na ustavnopravnim razlozima kojima se, sa stanovišta Ustavom utvrđene sadržine označenog ustavnog prava ili slobode, potkrpeljuju tvrdnje o njegovoj povredi ili uskraćivanju. To znači da ponavljanje ili parafraziranje sadržine pravnih ljekova i prigovora koji su korišćeni tokom trajanja postupka pred redovnim sudovima, samo po sebi, ustavnu žalbu ne čini dopuštenim pravnim sredstvom, odnosno čini je neosnovanom. 21. Prilikom ocjene navoda ustavne žalbe kojom se implicira povreda prava na pravično suđenje iz člana 32 Ustava i sljedstveno tome, člana 6 stav 1 Konvencije, zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je postupak koji je prethodio podnošenju ustavne žalbe u cjelini bio pravičan na način utvrđen citiranim članom Ustava, te u odsustvu očigledne proizvoljnosti ili arbitrarnosti u donošenju osporenih rješenja, nije nadležan da ocjenjuje pravilnost zaključaka redovnih sudova u pogledu načina na koji je primijenjeno materijalno pravo, niti da vrši kontrolu zakonitosti donijetih sudskih odluka. 22. Ustavni sud je utvrdio da u predmetnom prekršajnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza sprovedenih dokaza, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi. Iz obrazloženja osporene odluke i odluke koja joj je prethodila nesporno proizilazi koji dokazi su tokom postupka provedeni i na kojim dokazima su sudovi temeljili svoje utvrđenje da su podnosioci počinili prekršaj, koji im je stavljen na teret, a analiza provedenih dokaza, te činjenice od kojih zavisi postojanje prekršajnog djela su dovoljno, valjano i na ustavnopravno prihvatljiv način obrazložene. Shodno navedenom, Ustavni sud u predmetnom prekršajnom postupku nije pronašao elemente, koji bi ukazivali da je postupak zloupotrijebljen na štetu podnosilaca ustavne žalbe. VIII PRINCIP „IN DUBIO PRO REO“ 23. Podnosioci u ustavnoj žalbi ukazuju na povredu odredbe člana 35 Ustava, koju vezuju za konačni ishod postupka, u pogledu ocjene dokaza i odluke o njihovoj prekršajnoj odgovornosti. 24. 25. U konkretnom slučaju, kod redovnih sudova nije postojala sumnja u pogledu izvjesnosti i dokazanosti činjenica od kojih zavisi odluka o krivici podnosilaca. Ishod postupka sudovi su bazirali na pojedinačnoj i ukupnoj ocjeni izvedenih personalnih i materijalnih dokaza, na osnovu koje su utvrdili činjenice bitne za primjenu materijalnog prava i odluku o sankciji. Stoga, po ocjeni Ustavnog suda, stavovima i jasnim razlozima kojima su te stavove obrazložili, redovni sudovi nijesu zanemarili obavezu poštovanja principa in dubio pro reo, pa su neosnovani navodi žalbe kojima se ukazuje na povredu ovog prinicipa. Na osnovu iznijetih razloga, odlučeno je kao u izreci odluke. U-III br. 929/23 29. septembar 2025. godine P o d g o r i c a ¹ *Tomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva*, predstavka br. 19354/02, presuda od 10. maja 2005. godine. ² *Ruiz Torija protiv Španije*, predstavka br. 18390/91, presuda od 9. decembra 1994. godine, st. 29-30. ³ *Suominen protiv Finske*, predstavka br. 37801/97, presuda od 1. jula 2003. godine. ⁴ *Khamidov protiv Rusije*, predstavka br. 72118/01, presuda od 15. novembra 2007. godine, st. 170, *Bochan protiv Ukrajine*, broj 22251/08, presuda od 5. februara 2015. godine, st. 62.

Ustavni sud ukazuje da je slobodna ocjena dokaza zakonom propisano ovlašćenje suda da po slobodnom sudijskom uvjerenju cijeni postojanje ili nepostojanje činjenica na kojima zasniva svoju odluku. U tom smislu, princip - in dubio pro reo – nije dokazni princip. On podrazumijeva da sud u postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog, ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica, koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva. Dakle, ovaj ustavni princip ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nijesu. Stoga, princip "in dubio pro reo" nije povrijeđen kad sud, nakon sprovedene ocjene dokaza, ne sumnja u izvjesnost činjenica koje je utvrđivao, nego tek tada kad te činjenice uzima kao utvrđene na štetu okrivljenog, iako sumnja u njihovu izvjesnost. Predsjednica Vijeća, Snežana Armenko,s.r.