Ustavni sud Republike Crne Gore, u sastavu: sudija Radovan Krivokapić, koji zamjenjuje predsjednika Suda i sudije Veselin Racković, Fetija Međedović i Zoran Smolović, na osnovu odredaba člana 113 stav 1 tačka 1 Ustava Republike Crne Gore, člana 51 stav 2 i člana 56 tačka 1 Zakona o Ustavnom sudu Republike Crne Gore ("Službeni list Republike Crne Gore", broj 21/93), na sjednici od 6. aprila 2005 godine, donio je
Montenegro · Судебная система
Решение Конституционного суда Республики Черногория, определяющее, что положение статьи 187 пункта 4 закона о гражданском процессе не соответствует Конституции Республики Черногория
Odluka Ustavnog suda Republike Crne Gore kojom se utvrđuje da odredba člana 187 stav 4 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list Republike Crne Gore", broj 22/04) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Crne Gore i prestaje da važi danom objavljivanja ove odluke.
UTVRĐUJE SE da odredba člana 187 stav 4 Zakona o parničnom postupku ("Službeni list Republike Crne Gore", broj 22/04) nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Crne Gore i prestaje da važi danom objavljivanja ove odluke.
Ova odluka će se objaviti u "Službenom listu Republike Crne Gore".
Obrazloženje
Rješenjem Ustavnog suda Republike Crne Gore U br. 78/04 i 102/04, od 17. februara 2005. godine, pokrenut je postupak za ocjenjivanje ustavnosti u izreci navedene odredbe Zakona o parničnom postupku.
Odgovor na rješenje o pokretanju postupka donosilac akta nije dostavio u ostavljenom roku.
Ustavni sud je, nakon razmatranja sadržine osporene odredbe Zakona, utvrdio da nije u saglasnosti sa Ustavom Republike Crne Gore.
Odredbom člana 187 stav 4 Zakona propisano je da ako tužilac ne plati propisanu taksu za tužbu, poslije opomene koju mu je poslao sud, po propisima o sudskim taksama, a ne postoje uslovi za oslobađanje od plaćanja sudskih taksi, smatra se da je tužba povučena.
Ustavom Republike Crne Gore utvrđeno je, između ostalog, da se zakonom u skladu sa Ustavom uređuje način ostvarivanja sloboda i prava građana ako je to neophodno za njihovo ostvarivanje (član 12 stav 1); da svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih sloboda i prava u zakonom utvrđenom postupku i da se svakome jamči pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se rješava o njegovom pravu ili na zakonu zasnovanom interesu (član 17); da je svako obavezan da plaća poreze i dažbine (član 49) i da zakon mora biti saglasan sa Ustavom, a drugi propis i opšti akt sa Ustavom i zakonom (član 107).
U odredbi člana 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda nevedeno je, između ostalog, da svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona.
Za ostvarivanje svojih funkcija, država dobija sredstva, između ostalog i preko poreza i dažbina, odnosno realizacijom principa utvrđenog u članu 49 Ustava. Ovo ustavno određenje predstavlja osnov za propisivanje taksenih obaveza u postupku pred sudovima. Konkretizacija te obaveze, vezana za trenutak podnošenja tužbe, kada su u pitanju sudske takse, nalazi se i u odredbi člana 187 stav 3 Zakona. Zakonodavac ima pravo na uvođenje takse, pa je stvar njegove procjene za koju fazu postupka će je vezati. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, ne može se način realizacije ove obaveze usloviti tako da neplaćanje takse ima za posljedicu prezumpciju povlačenja tužbe.
Odnos prema ustavnim principima podrazumijeva njihovo poštovanje, bez obzira da li se radi o utvrđenim obavezama ili pravima i slobodama. To znači, da Ustavom uspostavljena obaveza za građane, ne može derogirati druga Ustavom utvrđena i garantovana prava, kao što su pravo na jednaku zaštitu sloboda i prava u zakonom utvrđenom postupku, pravo na žalbu ili drugo pravno sredstvo protiv odluke kojom se rješava o pravu ili na zakonu zasnovanom interesu građana. Drugim riječima, regulisanje odnosa koji proizilaze iz ustavne obaveze plaćanja poreza i dažbina, ne može biti postavljeno iznad ostvarivanja osnovnih ljudskih prava, garantovanih i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda- prava na pravično suđenje (član 6 Konvencije). Zaštita pomenutog prava podrazumijeva prvenstveno omogućavanje pristupa organu pred kojim se postupak vodi, u konkretnom slučaju -sudu, i učešće u tom postupku, a sa tim i ovlašćenje i obavezu zakonodavca da uredi sadržinu i granice tog prava. Ovo ovlašćenje, međutim, ne podrazumijeva da zakon može da uvede takva ograničenja kojima ukida zajamčeno pravo ili ga pretvara u nešto drugo.
Pored toga, napominje se da za realizovanje obaveze plaćanja sudske takse, a da se ne ograniči Ustavom zajamčeno pravo vezano i za pristup sudu, u pravnom sistemu već postoje normirani instrumenti (prinudna naplata u Zakonu o sudskim taksama). Uvođenjem ovakvog uslova, dovodi se u pitanje mogućnost jednakog ostvarivanja i zaštite Ustavom garantovanih prava u sudskom postupku.
Na osnovu iznijetih razloga odlučeno je kao u izreci.
Odluka o prestanku važenja osporene odredbe Zakona i o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbama člana 115 stav 1 i člana 116 stav 3 Ustava Republike Crne Gore.