Odluka Ustavnog suda Crne Gore U-I br. 29/15

I UKIDA SE odredba člana 397.c stav 3., u dijelu koji glasi: "samo" i "uopšteno", Zakona o parničnom postupku ("Službeni list Republike Crne Gore", br. 22/04. i 76/06. i "Službeni list Crne Gore", br. 48/15. i 51/17.) i prestaje da važi danom objavljivanja ove odluke.

II Ova odluka objaviće se u "Službenom listu Crne Gore".

1. Rješenjem Ustavnog suda, U-I br. 29/15, od 24. februara 2017. godine, pokrenut je postupak za ocjenu ustavnosti odredbe člana 397.c stav 3., u dijelu koji glasi: "samo" i "uopšteno", Zakona, označenog u izreci.

2. Skupština Crne Gore i Vlada Crne Gore nijesu dostavile odgovor, odnosno mišljenje na stavove Ustavnog suda sadržane u Rješenju o pokretanju postupka.

3. Osporenom odredbom Zakona propisano je:

"Član 397. c stav 3.

U obrazloženju rješenja kojim se predlog iz člana 397.b stav 1. ovog zakona odbija, Vrhovni sud Crne Gore iznijeće samo razloge koji uopšteno ukazuju na nepostojanje uslova iz člana 397.a ovog zakona."

4. Ustavni sud je, nakon razmatranja sadržine osporene odredbe člana 397. c stav 3. Zakona, utvrdio da, u dijelu koji glasi: "samo" i "uopšteno", nije u saglasnosti Ustavom Crne Gore i da su se stekli uslovi za njeno ukidanje.

5. Za odlučivanje u konkretnom predmetu pravno relevantne su odredbe:

Ustava Crne Gore:

»Član 1. stav 2.

Crna Gora je građanska, demokratska, ekološka i država socijalne pravde, zasnovana na vladavini prava.

Član 16. tač. 1. i 5.

Zakonom se, u skladu sa Ustavom, uređuju:

1) način ostvarivanja ljudskih prava i sloboda, kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje;

5) druga pitanja od interesa za Crnu Goru.

Član 17. stav 2.

Svi su pred zakonom jednaki, bez obzira na bilo kakvu posebnost ili lično svojstvo.

Član 19.

Svako ima pravo na jednaku zaštitu svojih prava i sloboda.

Član 20.

Svako ima pravo na pravni lijek protiv odluke kojom se odlučuje o njegovom pravu ili na zakonom zasnovanom interesu.

Član 21.

Svako ima pravo na pravnu pomoć.

Pravnu pomoć pruža advokatura, kao nezavisna i samostalna profesija, i druge službe.

Pravna pomoć može biti besplatna, u skladu sa zakonom.

Član 24.

Zajemčena ljudska prava i slobode mogu se ograničiti samo zakonom, u obimu koji dopušta Ustav u mjeri koja je neophodna da bi se u otvorenom i slobodnom demokratskom društvu zadovoljila svrha zbog koje je ograničenje dozvoljeno.

Ograničenja se ne smiju uvoditi u druge svrhe osim onih radi kojih su propisana.

Član 25. stav 3.

Ne mogu se ograničiti prava na: život; pravni lijek i pravnu pomoć; dostojanstvo i poštovanje ličnosti; pravično i javno suđenje i načelo zakonitosti; pretpostavku nevinosti; odbranu; naknadu štete za nezakonito ili neosnovano lišenje slobode i neosnovanu osudu; slobodu misli, savjesti i vjeroispovijesti; zaključenje braka.

Član 32.

Svako ima pravo na pravično i javno suđenje u razumnom roku pred nezavisnim, nepristrasnim i zakonom ustanovljenim sudom.

Član 118. stav 2.

Sud sudi na osnovu Ustava, zakona i potvrđenih i objavljenih međunarodnih ugovora.

Član 145.

Zakon mora biti saglasan sa Ustavom i potvrđenim međunarodnim ugovorima, a drugi propis mora biti saglasan sa Ustavom i zakonom.

Član 149. stav 1. tačka 1.

Ustavni sud odlučuje:

1) o saglasnosti zakona sa Ustavom i potvrđenim i objavljenim međunarodnim ugovorima.«

Amandmana I do XVI na Ustav Crne Gore (»Službeni list Crne Gore«, br. "Službeni list Crne Gore", br. 38/13.):

"AMANDMAN VII stav 1.

Vrhovni sud obezbjeđuje jedinstvenu primjenu zakona od strane sudova i vrši druge poslove propisane zakonom."

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (»Službeni list SCG-Međunarodni ugovori«, br. 9/03. i 5/05.):

»Član 6. stav 1.

Svako, tokom odlučivanja o njegovim građanskim pravima i obavezama ili o krivičnoj optužbi protiv njega, ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, obrazovanim na osnovu zakona. Presuda se izriče javno, ali se štampa i javnost mogu isključiti s cijelog ili s dijela suđenja u interesu morala, javnog reda ili nacionalne bezbjednosti u demokratskom društvu, kada to

zahtjevaju interesi maloljetnika ili zaštita privatnog života stranaka, ili u mjeri koja je, po mišljenju suda, nužno potrebna u posebnim okolnostima kada bi javnost mogla da naškodi interesima pravde.«

6. Iz citirane odredbe člana 145. Ustava proizilazi da se pravni poredak države temelji na hijerarhiji pravnih akata, čiju osnovu čini Ustav, kao pravni akt najviše pravne snage. Načelom saglasnosti pravnih propisa utvrđena je suprematija Ustava i potvrđenih međunarodnih ugovora u odnosu na zakon i Ustava i zakona u odnosu na druge propise. Ovaj princip omogućava jedinstvenost i djelotvornost pravnog sistema i predstavlja jedan od bitnih elemenata ostvarivanja vladavine prava. Iz navedenih odredaba Ustava, takođe, proizilazi da Crna Gora jemči i štiti ljudska prava i slobode, da se zakonom, u skladu s Ustavom, uređuje način ostvarivanja ljudskih prava i sloboda kada je to neophodno za njihovo ostvarivanje, nadležnost organa vlasti i postupak pred tim organima, ako je to neophodno za njihovo funkcionisanje, pa i postupci pred sudovima, među kojima je i parnični postupak. Pri uređivanju tih odnosa, zakonodavac je dužan uvažiti granice koje pred njega postavlja Ustav, a posebno one koje proizilaze iz načela vladavine prava i one kojima se štite određena ustavna dobra i vrijednosti. U konkretnom slučaju to su pravo na pravično i javno suđenje, iz odredaba člana 32. Ustava i člana 6. Evropske konvencije.

6.1. Saglasno ustavnim ovlašćenjima, zakonodavac je donio Zakon o parničnom postupku, kojim je uredio pravila postupka na osnovu kojih sud raspravlja i odlučuje u sporovima iz ličnih i porodičnih odnosa, iz radnih odnosa, kao i iz imovinskih i drugih građanskopravnih odnosa fizičkih i pravnih lica, osim ako su neki od navedenih sporova posebnim zakonom stavljeni u nadležnost drugog državnog organa (član 1.). U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku (član 2. stav 1. Zakona). Presudom sud odlučuje o zahtjevu koji se tiče glavne stvari i sporednih traženja (član 331. stav 1. Zakona). Protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu stranke mogu izjaviti reviziju u roku od 30 dana od dana dostavljanja prepisa presude (član 397. stav 1. Zakona). Revizija se može dozvoliti i protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu koja ne bi mogla da se pobija revizijom u skladu sa članom 397. ovog zakona, ako je potrebno da se razmotri pravno pitanje koje je od značaja za obezbjeđenje pravne sigurnosti ili jedinstvene primjene prava, a naročito ako: 1) o tom pitanju Vrhovni sud Crne Gore još uvijek nije zauzeo stav odlučujući u pojedinim predmetima, a radi se o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova; 2) je o tom pitanju Vrhovni sud Crne Gore već zauzeo stav, ali se odluka drugostepenog suda zasniva na stavu koji nije istovjetan sa tim stavom; 3) ako je o tom pitanju Vrhovni sud Crne Gore već zauzeo stav i presuda drugostepenog suda se zasniva na tom stavu, ali bi taj stav trebalo preispitati naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uslovljene novim zakonodavstvom ili potvrđenim međunarodnim ugovorom, kao i odlukom Ustavnog suda Crne Gore ili Evropskog suda za ljudska prava (član 397.a stav 1. Zakona).

6.1.1. Predlog, kojim stranka zahtijeva da joj se dozvoli da izjavi reviziju iz člana 397.a ovog zakona, može se podnijeti Vrhovnom sudu Crne Gore u roku od 30 dana od dana dostavljanja pravosnažne presude donesene u drugom stepenu; u predlogu stranka mora naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je podnijela predlog, uz navođenje propisa i drugih važećih izvora prava iz člana 397.a stav 1. ovog zakona koji se odnose na to pitanje, kao i razloge zbog kojih smatra da je odlučivanje o tom pravnom pitanju od značaja za obezbjeđenje pravne sigurnosti ili jedinstvene primjene prava; ako se u predlogu stranka poziva na sudsku praksu Vrhovnog suda Crne Gore, dužna je da navede poslovne brojeve predmeta u kojima je Vrhovni sud Crne Gore zauzeo stav iz člana 397.a ovog zakona i dostavi kopije sudskih odluka drugostepenih sudova, a uz predlog stranka iz stava 1. ovog člana mora dostaviti primjerak presude iz stava 1. ovog člana, a može priložiti i primjerak presude prvostepenog suda i kopije drugih dokumenata iz sudskih spisa, koje bi ukazivale na postojanje uslova iz člana 397.a stav 1. ovog zakona (član 397.b). O predlogu iz odredaba člana 397.b stav 1. ovog zakona, rješenjem odlučuje Vrhovni sud Crne Gore u vijeću sastavljenom od pet sudija.Vrhovni sud Crne Gore će odbaciti predlog ako je podnijet nakon isteka zakonskog roka ili ako ne sadrži podatke, kopije sudskih odluka i drugih dokumenata iz člana 397.b st. 3., 4. i 5. ovog zakona (član 397. st 1. i 2. zakona). Osporenom odredbom člana član 397.c stav 3. Zakona propisano je da će Vrhovni sud Crne Gore u obrazloženju rješenja

kojim se predlog iz člana 397.b stav 1. ovog zakona odbija iznijeti samo razloge koji uopšteno ukazuju na nepostojanje uslova iz člana 397.a ovog zakona.

6.2. Iz navedenih odredaba Zakona proizilazi da se, pored opštih pravila za izjavljivanje revizije iz člana 397. Zakona, revizija izuzetno može izjaviti i protiv pavosnažne presude donesene u drugom stepenu, koja se ne bi mogla pobijati revizijom iz člana 397. ovog zakona, ako je potrebno da se razmotri pravno pitanje koje je od značaja za obezbjeđivanje pravne sigurnosti ili jedinstvene primjene prava (član 397.a). Odredbama čl. 397.b, 397.c i 397.č Zakona propisani su uslovi za podnošenje predloga za dozvolu revizije, rok u kome se podnosi, njegov sadržaj i postupak i način odlučivanja Vrhovnog suda po predlogu[1].

6.3. Polazeći od navoda iz inicijative, u ovom predmetu, kao sporno, postavilo se sljedeće ustavnopravno pitanje: da li je osporenom odredbom člana 397. c stav 3. Zakona, kojom je propisano da će u obrazloženju rješenja kojim se predlog iz člana 397. b stav 1. ovog zakona odbija, Vrhovni sud Crne Gore iznijeti samo razloge koji uopšteno ukazuju na nepostojanje uslova iz člana 397. a ovog zakona, povrijeđeno pravo na pravično suđenje, iz odredaba člana 32. Ustava i člana 6. Evropske konvencije?

6.3.1. Odredbom člana 32. Ustava garantuje se pravo na pravično i javno suđenje, a to pravo uživa i zaštitu člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje garantovano odredbom člana 32. Ustava, po ocjeni Ustavnog suda, predstavlja kompleksno ustavno pravo, kojim se, pored prava na suđenje u razumnom roku, garantuje i niz drugih prava koja građanima obezbjeđuju određene, prije svega, procesne garancije da će postupak u kome sud, odnosno drugi nadležni organ odlučuje, biti sproveden pravično. Pravo na pravično suđenje obuhvata: pravo na pristup sudu, pravo na nezavisan, nepristrasan i zakonom ustanovljen sud, pravo na pravičnu i javnu raspravu, pravo na jednakost procesnih sredstava, a pored ostalog i pravo na obrazloženu sudsku odluku, kao procesnu garanciju koja, zahtijeva da postupak od strane sudske vlasti bude sproveden prema načelima koja će strankama u postupku osigurati pravično suđenje. Pravo na pristup sudu podrazumijeva pristupačnost postupku sa svim obilježjima sudskog oblika ispitivanja. Pravo na pristup sudu, međutim, nije apsolutno pravo, jer može biti ograničeno pod zakonom određenim pretpostavkama, s tim da ta ograničenja ne ugroze suštinu njegovog ostvarivanja. Svako ograničenje, stoga, mora biti ustanovljeno zakonom, imati legitiman cilj i mora postojati razumna srazmjernost između ograničenja i cilja koji se tim ograničenjem želi postići.

6.3.2. Načelo ograničenja ljudskih prava i sloboda jedno je od osnovnih načela koje je utvrđeno odredbama člana 24. Ustava. Ljudska prava i slobode zajemčene Ustavom mogu se ograničiti samo zakonom u obimu koji dopušta Ustav i mjeri koja je neophodna da bi se ustavna svrha ograničenja zadovoljila u demokratskom društvu, bez zadiranja u suštinu zajemčenih prava. Ustav je na taj način ustanovio jasne "granice" ograničenja ljudskih prava i sloboda u kojima se zakonodavac može kretati. Svi državni organi, prema odredbama člana 24. Ustava, pa i zakonodavac, prilikom ograničavanja ljudskih prava i sloboda moraju da vode računa o: 1) suštini prava koje se ograničava, 2) važnosti svrhe ograničenja, 3) prirodi i obimu ograničenja, 4) odnosu ograničenja sa svrhom ograničenja i 5) da li postoji način da se svrha ograničenja postigne manjim ograničenjem prava. Ustavotvorac ovlašćuje zakonodavca da detaljnije reguliše ograničenja, ali ne i da sam propiše osnov za ograničenje, već je takvo ograničenje moguće samo ako to Ustav dopušta i u svrhe koje Ustav dopušta. Time je Ustavom jasno definisan princip proporcionalnosti (srazmjernosti), kao i mjerila kojima se, prije svega, Ustavni sud mora rukovoditi pri tumačenju ograničenja ljudskih prava, u konkretnom predmetu.

7. Ustavni sud je prilikom rješavanja ovog ustavnog spora uzeo u obzir i relevantnu praksu Evropskog suda za ljudska prava, koji je u brojnim slučajevima izrazio stav o garancijama prava na pravično suđenje, koje su

države ugovornice dužne obezbijediti saglasno odredbama člana 6. Evropske konvencije, i o razlozima na kojima se zasniva pravo na obrazloženu presudu:

7.1. U predmetu García Ruiz protiv Španije[2] Evropski sud je u vezi člana 6. stav 1. Evropske konvencije izrazio stav da sudske presude moraju sadržati razloge na kojima se zasnivaju, ali da se ta obaveza ne može tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaki argument:

"26. Sud ponavlja da prema njegovoj dobro ustaljenoj praksi koja odražava načelo vezano uz pravilnu administraciju pravde, sudske presude moraju sadržati razloge na kojima se zasnivaju. Obim ove dužnosti davanja obrazloženja može varirati zavisno od prirode odluke i mora se odrediti u svijetlu činjenica svakog pojedinog slučaja (vidi presude Ruiz Torija protiv Španije i Hiro Balani protiv Španije, od 9. decembra 1994., Serija A br. 303-A i 303-B, str. 12, st. 29., i str. 29-30, st. 27.; i presudu Higgins i ostali protiv Francuske, od 19. februara 1998., Reports of Judgments and Decisions 1998-I, str. 60, st. 42.). Iako član 6 st. 1. obavezuje sudove da obrazlože svoje presude, ta se obaveza ne može tumačiti na način da zahtijeva detaljan odgovor na svaki argument (vidi presudu Van de Hurk protiv Holandije, od 19. aprila 1994., Serija A br. 288, str. 20, st. 61.). Stoga se žalbeni sud odbijajući žalbu može u principu jednostavno pozvati na razloge koje je izložio niži sud (vidi, mutatis mutandis, presudu Helle protiv Finske, od 19. decembra 1997., Reports 1997-VIII, str. 2930, st. 59.-60.)."

7.1.1. U predmetu Ajdarić protiv Hrvatske[3] Evropski sud je ponovio stav da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju obrazloženja za svoje odluke, ali da obim primjene obaveze davanja obrazloženja može varirati prema prirodi odluke:

"34. Takođe, prema uspostavljenoj sudskoj praksi Suda koja održava načelo povezano s pravilnim radom pravosuđa, presude sudova trebaju na odgovarajući način sadržati razloge na kojima se zasnivaju. Mjera do koje se primjenjuje ova dužnost davanja obrazloženja može se razlikovati prema prirodi odluke i treba se utvrditi u svjetlu okolnosti predmeta (vidi predmet García Ruiz protiv Španije [VV], br. 30544/96, stav 26., ECHR 1999-I.)."

7.1.2. U predmetu Jaćimović protiv Hrvatske[4] Evropski sud je istakao da obaveza obrazloženja sudske odluke ima za cilj da sudu nametne obavezu da sprovede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku:

"46. Sud ponavlja da je efekat člana 6., stava 1., između ostalih, taj da „sudu“ nametne obavezu da sprovede pravilno ispitivanje podnesaka, tvrdnji i dokaza koje su stranke iznijele, ne dovodeći u pitanje njegovu ocjenu jesu li oni mjerodavni za njegovu odluku, s obzirom na to da Sud nije pozvan ispitivati jesu li tvrdnje na odgovarajući način potkrijepljene (vidi predmet Perez protiv Francuske [VV], br. 47287/99, st. 80., ESLJP 2004-I. i predmet Buzescu protiv Rumunske, br. 61302/00, st. 63., 24. jul 2005.)."

7.2. Iz navedene prakse Evropskog suda proizilazi da taj sud, prilikom ispitivanja da li obrazloženje sudske odluke zadovoljava standard prava na pravično suđenje, polazi od okolnosti konkretnog slučaja i prirode određene odluke. Sudska odluka, po shvatanju Evropskog suda ne smije biti bez ikakvog obrazloženja, kao ni "lapidarnog", odnosno zbijenog, kratkog karaktera. To naročito važi za obrazloženje odluke suda povodom pravnog lijeka u kojoj su prihvaćeni argumenti iznijeti u odluci nižeg suda. Obaveza instancionih sudova, prema shvatanju Evropskog suda, je da djelotvorno ispitaju dokazne predloge stranaka i da ocijene njihov značaj prilikom donošenja odluke. Zbog toga je pravo na obrazloženu sudsku odluku, po shvatanju Evropskog suda, jedan od bitnih elemenata prava na pravično suđenje[5], iako to ne znači da se u odluci moraju dati

detaljni odgovori na sve iznijete argumente[6]. Povreda prava na pravično suđenje, prema stavu Evropskog suda, postoji ako u obrazloženju nijesu sa dovoljnom preciznošću navedeni razlozi na kojima se odluka zasniva[7].

7.3. Ustavni sud je ocjenio da je zakonodavac osporenom odredbom člana 397. c stav 3., u dijelu koji glasi: "samo" i "uopšteno", Zakona, povrijedio principe iz člana 32. Ustava i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kojim se jemči pravo na pravično suđenje.

7.3.1. Iz navedenih odredaba člana 397. Zakona proizilazi da je revizija vanredni pravni lijek kojim se pobijaju odluke drugostepenog suda donesene u parnicama u kojima je dopuštena revizija a, može biti korišćen protiv presude i rješenja. Revizija protiv presude je vanredan, samostalan, devolutivan, nesuspenzivan, ograničen i dvostrani pravni lijek stranaka, koji se može izjaviti zbog povrede zakona protiv pravosnažne presude donesene u drugom stepenu i protiv rješenja drugostepenog suda kojim je postupak pravosnažno završen (člana 414. stav 1. Zakona). S obzirom na to da je revizija vanredni pravni lijek, koji se podnosi protiv drugostepene sudske odluke kojom se postupak pravosnažno završava i o kojem odlučuje Vrhovni sud ispitujući zakonitost odluka nižestepenih sudova, za njegovo podnošenje utvrđene su strože pretpostavke, a razlozi zbog kojih se može podnijeti su ograničeni. Ograničenost revizije, kao vanrednog pravnog lijeka, ogleda se višestruko, a prije svega: a) u pogledu presuda koje se mogu pobijati revizijom, b) u pogledu vrste sporova (postupaka) u kojima je presuda drugostepenog suda donijeta i c) u pogledu razloga zbog kojih se presuda može pobijati odnosno ispitivati. Revizija je isključena u određenim sporovima po vrijednosnom odnosno kauzalnom kriterijumu.

7.4. Propisivanjem osporenom odredbom člana 397 stav 3. Zakona da će Vrhovni sud u obrazloženju rješenja kojim se predlog iz člana 397.b stav 1. ovog zakona odbija, iznijeti "samo" razloge koji "uopšteno" ukazuju na nepostojanje uslova iz člana 397.a ovog zakona, zakonodavac je, po ocjeni Ustavnog suda, prekoračio svoja ovlašćenja, jer je bez ustavnopravnih razloga uskratio pravo stranke da bude upoznata s razlozima zbog kojih se odbija pravno sredstvo na koje ima zakonsko pravo, iako ispunjava sve formalne pretpostavke propisane Zakonom. Istovremeno, time je cjelokupnoj javnosti, uključujući i sistem redovnih sudova, kao i Ustavnom sudu, uskraćena mogućnost da saznaju ili dobiju uvid u stavove Vrhovnog suda, kao najvišeg suda u Crnoj Gori u sistemu sudske vlasti, koji su važni za kreiranje nacionalne jurisprudencije i usmjeravanje nacionalnog sudskog mehanizma. Naime, po ocjeni Ustavnog suda, iz odluke Vrhovnog suda treba jasno da se vidi da li je, ili nije neko pravno pitanje važno za obezbjeđivanje pravne sigurnosti ili jedinstvene primjene prava, odnosno jedinstvene primjene zakona od strane sudova, koju obezbjeđuje Vrhovni sud, saglasno Amandmanu VII stav 1. na Ustav, posebno imajući u vidu odredbe člana 397.a st. 1., 2. i 3. Zakona.

7.4.1. Naime, iz navedenih odredaba člana 397.a st. 1. 2.i 3. Zakona, po ocjeni Ustavnog suda, nedvosmisleno proizilazi obaveza da Vrhovni sud, kada odlučuje o predlogu stranke u kojem je stranka naznačila pravno pitanje zbog kojeg je podnijela predlog da joj se dozvoli izjavljivanje revizije iz člana 397. a Zakona, rješavajući o mogućnosti dozvole revizije (ako je potrebno da se razmotri pravo pitanje koje je od značaja za obezbjeđivanje pravne sigurnosti ili jedinstvene primjene prava, a naročito ako: (o tom pitanju Vrhovni sud Crne Gore još uvijek nije zauzeo stav odlučujući u pojedinim predmetima, a radi se o pitanju o kojem postoji različita praksa drugostepenih sudova, ako je o tom pitanju Vrhovni sud Crne Gore već zauzeo stav, ali se odluka drugostepenog suda zasniva na stavu koji nije istovjetan sa tim stavom;ako je o tom pitanju Vrhovni sud Crne Gore već zauzeo stav i presuda drugostepenog suda se zasniva na tom stavu, ali bi taj stav trebalo preispitati naročito uvažavajući razloge iznesene tokom prvostepenog i drugostepenog postupka, zbog promjene u pravnom sistemu uslovljene novim zakonodavstvom ili potvrđenim međunarodnim ugovorom, kao i odlukom Ustavnog suda Crne Gore ili Evropskog suda za ljudska prava), to obrazloži u svojoj odluci kojom odbija predlog stranke.

7.4.2. U tom smislu, u rješenju Vrhovnog suda kojim se odbija zahtjev za izjavljivanje revizije iz odredaba člana 397.a Zakona, po ocjeni Ustavnog suda, moraju se dati jasni razlozi zbog kojih nijesu ispunjeni uslovi za ostvarivanje tog pravnog sredstva u odnosu na pravno pitanje zbog kojeg je stranka podnijela predlog, odnosno zbog čega konkretno pitanje nije važno za osiguranje obezbjeđivanja pravne sigurnosti ili jedinstvene primjene prava. Imajući u vidu da se radi o pitanju od opšteg, tj. javnog interesa i novom zakonskom rješenju, propisanom Izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku[8], kojim je, pored opštih pravila za izjavljivanje revizije iz odredaba člana 397. Zakona, propisana mogućnost izjavljivanja revizije i protiv pravosnažne drugostepene presude koja ne bi mogla da se pobija revizijom, uz uslove propisane odredbama člana 397.a Zakona, Ustavni sud je ocjenio da to zakonsko rješenje mora obezbijediti pravično suđenje koje podrazumjeva i obrazloženu odluku Vrhovnog suda. Pri tome, obim i sveobuhvatnost obrazloženja, po shvatanju Ustavnog suda, može varirati zavisno od konkretnog pitanja, s tim što razlozi za odbijanje zahtjeva za izjavljivanje revizije, u smislu člana 397.c stava 3. Zakona, mogu biti i manje obrazloženi ako jasno upućuju na razloge zbog kojih to pitanje nije važno za obezbjeđivanje pravne sigurnosti i jedinstvene primjene prava. Iz navedenih razloga Ustavni sud je utvrdio da osporena odredba člana 397.c stav 3. Zakona, u dijelu koji glasi: "samo" i "uopšteno" ne zadovoljava standard pravičnog suđenja, uspostavljen ustavnosudskom praksom i praksom Evropskog suda i da nije u saglasnosti s odredbama člana 32. Ustava i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud je, stoga, ukinuo osporenu odredbu člana 397.c stav 3. Zakona, u dijelu koji glasi: "samo" i "uopšteno".

8. Na osnovu iznijetih razloga, odlučeno je kao u izreci.

III. Odluka o prestanku važenja odredbe člana 397.c stav 3. Zakona o parničnom postupku, u dijelu koji glasi: "samo" i "uopšteno", i o objavljivanju ove odluke zasnovana je na odredbama člana 151. stav 2., člana 152. stav 1. Ustava Crne Gore i člana 51. stav 1. Zakona o Ustavnom sudu Crne Gore.