Zakon o međunarodnom privatnom pravu

Ovim zakonom uređuju se pravila za određivanje mjerodavnog prava u privatnopravnim odnosima sa međunarodnim elementom (u daljem tekstu: kolizione norme), pravila o nadležnosti sudova i drugih organa za raspravljanje tih odnosa i pravila postupka, kao i pravila za priznavanje i izvršenje stranih sudskih i arbitražnih odluka i odluka drugih organa.

Ovaj zakon ne primjenjuje se na odnose iz člana 1 ovog zakona ako su ti odnosi regulisani međunarodnim ugovorom ili drugim zakonom.

Ako za neki odnos iz člana 1 ovog zakona ovim zakonom nije propisano pravilo za određivanje mjerodavnog prava shodno se primjenjuju odredbe i načela ovog zakona, načela pravnog poretka Crne Gore i načela međunarodnog privatnog prava.

Ako bi po ovom zakonu trebalo primijeniti pravo strane države, primjenjuju se pravne norme te države, uključujući i kolizione norme, osim ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije propisano.

Uzvraćanje na pravo Crne Gore ili upućivanje na pravo treće države nije dopušteno ako se radi o:

1) pravnom položaju pravnih lica i oblicima organizovanja koji nemaju svojstvo pravnog lica;

2) formi pravnih poslova;

3) izboru mjerodavnog prava;

4) izdržavanju;

5) ugovornim odnosima;

6) vanugovornim odnosima.

U slučaju da kolizione norme strane države uzvraćaju na pravo Crne Gore ili upućuju na pravo treće države, primjenjuje se materijalno pravo Crne Gore, odnosno materijalno pravo treće države.

Ako je mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven, a pravila ovog zakona ne upućuju na određeno pravno područje u toj državi, mjerodavno pravo određuje se po pravilima tog pravnog poretka.

Ako se mjerodavno pravo države čiji pravni poredak nije jedinstven ne može utvrditi na način iz stava 1 ovog člana, mjerodavno je pravo područja u toj državi sa kojim postoji najbliža veza.

Sud ili drugi organ nadležan za odlučivanje (u daljem tekstu: sud ili drugi nadležni organ) po službenoj dužnosti utvrđuje sadržinu stranog mjerodavnog prava.

Organi iz stava 1 ovog člana utvrđuju sadržinu stranog prava u skladu sa međunarodnim ugovorima, a mogu zatražiti i obavještenje o stranom pravu od ministarstva nadležnog za poslove pravosuđa, kao i mišljenje stručnjaka i specijalizovanih institucija.

Stranke u postupku mogu podnijeti i ispravu o sadržini stranog prava ili na drugi način pomoći sudu ili drugom nadležnom organu.

Sud ili drugi nadležni organ može obavezati stranke da sarađuju u utvrđivanju sadržine stranog prava kada su stranke izabrale koje će se strano pravo primjenjivati.

Strano pravo tumači se i primjenjuje onako kako se tumači i primjenjuje u državi o čijem se pravu radi.

U slučaju neprimjenjivanja stranog prava, kao i pogrešnog tumačenja i primjene stranog prava, mogu se podnositi pravna sredstva.

Izuzetno, pravo određeno na osnovu ovog zakona se neće primijeniti ukoliko je, s obzirom na sve okolnosti slučaja, očigledno da odnos sa tim pravom ima vrlo slabu vezu, a postoji bitno bliža veza sa nekim drugim pravom.

Odredba stava 1 ovog člana se neće primjenjivati kad same stranke izaberu pravo mjerodavno za njihov odnos.

Neće se primijeniti odredba stranog prava čije je dejstvo očigledno suprotno javnom poretku Crne Gore.

Norme prava Crne Gore čija se primjena smatra posebno važnom za zaštitu javnog interesa, kao što je to politički, društveni ili ekonomski sistem države, primjenjuju se na sve slučajeve na koje se te norme odnose, bez obzira na pravo koje je mjerodavno.

Izuzetno, sud može uzeti u obzir norme neposredne primjene druge države sa kojom je odnos blisko povezan.

Prilikom odlučivanja o uzimanju u obzir normi iz stava 2 ovog člana, sud cijeni njihovu prirodu i svrhu, kao i posljedice njihove primjene ili neprimjene.

Da li lice ima državljanstvo određene države utvrđuje se prema pravu te države.

Ako lice koje je crnogorski državljanin ima i državljanstvo neke druge države smatra se da ima samo crnogorsko državljanstvo.

Ako lice koje nije crnogorski državljanin ima dva ili više državljanstva, smatra se da ima državljanstvo države sa kojom je ovo lice na osnovu svih okolnosti u najbližoj vezi, naročito uzimajući u obzir uobičajeno boravište tog lica.

Ako lice nema državljanstvo ili se njegovo državljanstvo ne može utvrditi, mjerodavno pravo određuje se prema uobičajenom boravištu tog lica.

Ako lice ima status izbjeglice ili azilanta, mjerodavno pravo je pravo države u kojoj se nalazi uobičajeno boravište tog lica.

Ako se ne može utvrditi uobičajeno boravište lica, mjerodavno pravo je pravo države sa kojom je to lice u najbližoj vezi.

Uobičajeno boravište fizičkog lica, u smislu ovog zakona, je mjesto u kojem fizičko lice pretežno boravi, nezavisno od upisa u evidenciju nadležnog organa ili odobrenja boravka ili nastanjenja i bez obzira na to da li je boravak vremenski unaprijed ograničen.

Prilikom određivanja uobičajenog boravišta treba voditi računa o okolnostima lične ili poslovne prirode koje ukazuju na trajnije veze sa tim mjestom ili na namjeru da se takve veze zasnuju.

Na uobičajeno boravište fizičkog lica koje obavlja poslovnu djelatnost, za odnose iz glave V i VI ovog zakona primjenjuju se odredbe čl. 40 i 51 ovog zakona.

Za pravnu sposobnost fizičkog lica mjerodavno je pravo države čiji je državljanin to lice.

Za poslovnu sposobnost fizičkog lica mjerodavno je pravo države čiji je državljanin to lice. Ukoliko mjerodavno pravo za određeni pravni odnos predviđa posebne pretpostavke o poslovnoj sposobnosti, primijeniće se to pravo.

Ako je zaključen ugovor između lica koja se nalaze u istoj državi, lice koje je po pravu te države poslovno sposobno ne može se pozivati na svoju poslovnu nesposobnost po pravu neke druge države, osim ako je druga ugovorna strana u vrijeme

zaključenja ugovora znala za tu poslovnu nesposobnost ili zbog grube nepažnje za to nije znala.

Odredba stava 2 ovog člana ne važi za pravne poslove iz porodičnih i nasljednih odnosa, kao i za pravne poslove koji se odnose na stvarna prava na nepokretnostima koje se nalaze u drugoj državi, a ne u državi u kojoj je posao zaključen.